Evo kakav je naš odnos prema Kulturi i Istoriji. Tekstove koje bi trebalo objavljivati gotovo svaki dan, mi smo zamenili sa vestima šta je koja starleta dobila, od tamo nekog Arapina, da li ju je pipnuo Hrvat ili Italijan, itd. Ovaj tekst spada u "tekst s povodom" i tu je kraj priče. Nažalost. Situacija sa "Letopisom" je kulturna katastrofa. A Hrvati? Oni svaki dan, preko dnevnih listova drže predavanja iz Istorije, u skladu sa sadašnjom politikom. Kad tamošnji čitalac više puta pročita istu neistinu, ona, u njegovoj glavi postaje istina. Toj istini koja ima svoju kvantitativnu dimenziju teško, da se ova naša mrvica Istine može suprotstaviti hrvatskim lažima.
Preporuke:
26
2
3
subota, 18 april 2015 16:37
Nemanja Vlahović
Priča Jovan Jovanović Zmaj krajem 19. veka: "Kad sam bio u Dubrovniku i pitao čoveka, gde je u gradu srpska crkva, on mi je odgovorio: Prijatelju, ti verovatno tražiš pravoslavnu crkvu. Jer ovde su samo srpske crkve."
Prema austrijskoj statistici s kraja 19. veka (između 1808. i 1918. godine Dalmacija je bila deo Austrije), u Dubrovniku Hrvata uopšte nije bilo. Veliku većinu stanovništva su činili (prema sopstvenom opredeljenju) Srbi (katolici), uz nekoliko manjih etničkih zajednica.
Preporuke:
29
1
4
subota, 18 april 2015 17:08
Simo Matavulj(I Šibenčanima, mada najvećim dijelom štokavcima, jezik Dubrovčana u drugoj polovini 19. vijeka bio je „rišćanski", srpski.
U„Bilješkama jednog pisca"
„Sjećam se dobro kad sam prvi put čuo za Dubrovnik. Moglo mi biti sedam-osam godina, a bješe uskršnji post. Za vrijeme toga posta katoličke duhovne vlasti postavljaju naročite propovjednike po stonijem crkvama, a obično ih biraju iz druigh jeparhija. Propovijedi su bivale predveče, jednoga dana talijanski, drugoga srpski. Ele, pomenute godine dođe u Šibenik mlad, ličan bijeli fratar (dominikanac), koji u prvoj pojavi zanese ženski svijet. Ali drugoga večera, kad poče predikati naški, umal se ne diže buna u crkvi. Ta kako i neće! Nije govorio po naški, nego pravo pravcato po rišćanski: djeva, dijete, lijepo itd. Puk diže graju: 'Kakav nam je to fratar, koji govori sasvijem kao kakav bradati rkaćki pop! Kakvo je to čudo!' Pravoslavni navriješe u stonu crkvu: moji povedoše i mene, te se uvjerih da lijepi fratar govori baš onako kako se čita u bukvaru i čitanci srpskoj! (U to vrijeme u Šibeniku je postojala srpska konfesionalna škola, prim.)
Preporuke:
19
1
5
subota, 18 april 2015 18:55
Veselin
"Jezik Držića i Gundulića, bio je štokavski istočnohercegovački dijalekat ijekavskog izgovora kojim su govorili Dubrovčani..."
Samo što ne reče da je jezik Božidara Vučurevića ?
U jeku bombardovanja Dubrovnika Radovan Karadžić kaže ostvarit će se ono o čemu smo samo mogli sanjati .....Dubrovnik je naš....
Preporuke:
1
11
6
subota, 18 april 2015 20:05
rezime
Dubrovčani su u pisanim dokumentima i u objavljenim knjigama svoj jezik nazivali: dubrovački, naški, srpski (nekoliko vekova je postojao u dubrovačkoj vladi kancelar jezika srpskoga, jezika slovinskoga), slovinski, ilirski, hrvatski
naravno, tadašnje doba ne treba posmatrati iz današnjeg doba. Govorili su i srpski, hrvatski, bošnjački, slovinski....JER JE TO TADA BILO ISTO.
"U SRBA SE NALAZI ZEMLjA KOJA SE ZOVE HRVATSKA"
Dalimilova Hronika
,,Narod Srba koje zovu i Hrvatima".
,,Narod Hrvata koji neki zovu i Srbima".
....
Da rezimiram, i tada su postojali Hrvati, samo ne u današnjem (srbofobnom itd.) smislu
Bilo su Hrvati, ali kao regionalno srp. pleme (ili sl). Prema tome, niko ne spori postojanje Hrvata tada. itd..
Setimo se Gunduščana, Borne,...
A Bošnjaci su bili i Srbi , kao i Muhamedanci
Preporuke:
10
0
7
subota, 18 april 2015 20:42
priznanje
pa kad sve tako lepo znate zašto ne priznate da je za istorijski sunovrat srpske nacionalne politike najkrivlja SPC - koja je nacionalno biće tako isključivo omeđila pravoslavljem rasterujući sve oko sebe
Preporuke:
10
4
8
nedelja, 19 april 2015 00:33
s.j @anti-SPC-ovac iznad
Nije nas omeđila Crkva, već smo bili ograđeni bodljikavom žicom katoličenja, lažnih etnogeneza i samoubilačkih ideologija. Nije bilo moguće ostati Srbin u 20. i 21. veku, a u isto vreme ne biti pravoslavan. To je činjenica, ma koliko se ona ne svirala jednom bivšem pioniru, koji se dohvatio 'patriotizma' tek onda kada je on došao u modu.
Cenjeni istoričar književnosti, u klasičnom duhu bratstva-jedinstva izostavlja par ključnih podataka. Svakako da su Dubrovčani svoj jezik nazivali i srpskim, i slovenskim, ilirskim i hrvatskim, ali ne pominje da je na našem prostoru 'slovenski' korišćeno kao sinonim za 'srpski', da naziv 'ilirski' ima svoje korene u duhu klasicizma i austrougarske propagande, kao i to da je naziv 'srpski' upotrebljen na desetine puta više neko neka 2-3 puta pomenuti naziv 'hrvatski'. Takođe, ne pominje da su starosedeoci Dubrovnika krajem 19. i početkom 20. veka apsolutno bili okrenuti srpstvu, da su se žučno protivili, na kraju uspešnim pritiscima kroatizacije
.jpg)
Dubrovacka Knjizevnost - Ivan Stojanović 1900.
https://www.scribd.com/doc/260724709/Dubrovacka-Knjizevnost-Ivan-Stojanovi%C4%87-1900#download
Prema austrijskoj statistici s kraja 19. veka (između 1808. i 1918. godine Dalmacija je bila deo Austrije), u Dubrovniku Hrvata uopšte nije bilo. Veliku većinu stanovništva su činili (prema sopstvenom opredeljenju) Srbi (katolici), uz nekoliko manjih etničkih zajednica.
„Sjećam se dobro kad sam prvi put čuo za Dubrovnik. Moglo mi biti sedam-osam godina, a bješe uskršnji post. Za vrijeme toga posta katoličke duhovne vlasti postavljaju naročite propovjednike po stonijem crkvama, a obično ih biraju iz druigh jeparhija. Propovijedi su bivale predveče, jednoga dana talijanski, drugoga srpski. Ele, pomenute godine dođe u Šibenik mlad, ličan bijeli fratar (dominikanac), koji u prvoj pojavi zanese ženski svijet. Ali drugoga večera, kad poče predikati naški, umal se ne diže buna u crkvi. Ta kako i neće! Nije govorio po naški, nego pravo pravcato po rišćanski: djeva, dijete, lijepo itd. Puk diže graju: 'Kakav nam je to fratar, koji govori sasvijem kao kakav bradati rkaćki pop! Kakvo je to čudo!' Pravoslavni navriješe u stonu crkvu: moji povedoše i mene, te se uvjerih da lijepi fratar govori baš onako kako se čita u bukvaru i čitanci srpskoj! (U to vrijeme u Šibeniku je postojala srpska konfesionalna škola, prim.)
Samo što ne reče da je jezik Božidara Vučurevića ?
U jeku bombardovanja Dubrovnika Radovan Karadžić kaže ostvarit će se ono o čemu smo samo mogli sanjati .....Dubrovnik je naš....
naravno, tadašnje doba ne treba posmatrati iz današnjeg doba. Govorili su i srpski, hrvatski, bošnjački, slovinski....JER JE TO TADA BILO ISTO.
"U SRBA SE NALAZI ZEMLjA KOJA SE ZOVE HRVATSKA"
Dalimilova Hronika
,,Narod Srba koje zovu i Hrvatima".
,,Narod Hrvata koji neki zovu i Srbima".
....
Da rezimiram, i tada su postojali Hrvati, samo ne u današnjem (srbofobnom itd.) smislu
Bilo su Hrvati, ali kao regionalno srp. pleme (ili sl). Prema tome, niko ne spori postojanje Hrvata tada. itd..
Setimo se Gunduščana, Borne,...
A Bošnjaci su bili i Srbi , kao i Muhamedanci
Cenjeni istoričar književnosti, u klasičnom duhu bratstva-jedinstva izostavlja par ključnih podataka. Svakako da su Dubrovčani svoj jezik nazivali i srpskim, i slovenskim, ilirskim i hrvatskim, ali ne pominje da je na našem prostoru 'slovenski' korišćeno kao sinonim za 'srpski', da naziv 'ilirski' ima svoje korene u duhu klasicizma i austrougarske propagande, kao i to da je naziv 'srpski' upotrebljen na desetine puta više neko neka 2-3 puta pomenuti naziv 'hrvatski'. Takođe, ne pominje da su starosedeoci Dubrovnika krajem 19. i početkom 20. veka apsolutno bili okrenuti srpstvu, da su se žučno protivili, na kraju uspešnim pritiscima kroatizacije